Alternativa slatkišima - Alnatura

Ljubav prema slatkišima nalazi se u našim genima. S evolucijskog gledišta, to ima savršenog smisla. Jer su za naše pretke slatke namirnice značile energiju i sigurnost: Ono što prirodno ima sladak okus, ima veliku gustoću hranjivosti te u pravilu nije otrovno. Tako su med, bobice ili suho voće bili tražene namirnice a bili su na raspolaganju samo u ograničenim količinama. Otad nije prošlo ni 250 godina. Danas su slatke namirnice više svakodnevnica nego luksuz.

Koliko šećera se smije jesti – WHO (SZO) preporuke
Svaki Nijemac u prosjeku godišnje pojede oko 32 kolograma šećera, što bi odgovaralo dnevnom unosu od otprilike 88 grama. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preporučuje da manje od deset posto dnevne energije konzumiramo iz šećera. Za odraslu osobu s malo tjelesne aktivnosti što je uobičajeno za industrijske nacije to bi značilo da bi se dnevni unos šećera trebao ograničiti na 50 grama. To odgovara otprilike dvanaest žličica šećera. Za djecu bi čak trebala biti samo polovica toga.
Pritom se misli na dodane šećere. Sasvim svejedno događa li se to kod proizvođača, u gastronomiji ili u vlastitoj kuhinji. Također nije važno radi li se o klasičnom šstolnom ećeru ili sladilima kao što su koncentrat voćnog soka, med, sirup i sok. Ekonomična upotreba vrijedi za sve. Pa ipak ovi potonji mogu biti alternativa – jer su u usporedbi s bijelim stolnim šećerom manje obrađeni, te su jače slatkoće pri istoj količini ili jednostavno donose promjenu u okusu.  

Sirup od agave
Ovo sladilo se dpbiva iz biljke agave čije je podrijetlo iz toplog Meksika. Njezini šiljati, dugački listovi se odvajaju te se uzima takozvano srce agave. Ono se usitnjava, preša i kuha – rezultat je jako sladak sirup. U spektru šećera prevladava fruktoza što agavinom sirupu daje visoku slatkoću. Kaže se da oko 65 grama agavinog sirupa zamjenjuje 100 grama bijelog šećera. Pritom ima jako decentan, gotovo neutralan vlastiti okus  i savršen je za voćne salate, voćne jogurte ili deserte. Dobra topivost čini ga također idealnim sladilom za kavu, čaj i druge napitke.

Javorov sirup
List slatkog javora krasi kanadsku zastavu; ipak većinski dio svjetke svjetske žetve dolazi odavde. U deblu stabla teče slatki sok koji se dobiva bušenjem malih rupa te se zatim ukuhava. Kako bi se dobila jedna litra javorovog sirupa, potrebne su minimalno 32 litre soka. Njegova kvaliteta navodi se us tupnjevima: stpanj A je prvi sok žetve, sirup je svijetle boje, proziran i blagog okusa. Stupanj C kasnije teče iz stabla, tamniji je i jače arome. Bilo da se radi o stupnju A ili C – javorov sirup ima okus karamela s decentnom slatkoćom. U Kanadi I SAD-u ga stavljaju na vafle I palačinke ali izvrsnog je okusa I u preljevima za salate ili pikantnim umacima. Pritom je potrebno oko 140 grama javorovog sirupa da bi zamijenio 100 grama bijelog šećera.

Sirup od datulja
Baza za ovaj sirup su datulje bez koštica omekšale u vodi. Prirodno aromatično i jako slatko meso voća se cijedi a dobiveni sok se ukuhava.  Na taj način nastaje tamni sirup jake arome. Osim slatkoće donosi note voća i slada. Njegova slatkoća jača je od one bijelog šećera: 100 grama može se zamijeniti s otprilike 80 grama sirupa od datulja. Prema tradiciji u orijentalnoj kuhinji se koristi već tisućama godina. Sirup od datulje izvrstan je za zaokruživanje pikantne hrane te je također fin – zahvaljujući dobroj topivosti – i u smoothijima i drugim napicima. Također je idealno sladilo za domaće spravljene pahuljice ili voćne pločice.   

Sirup kokosovog cvijeta
Naziv bi mogao biti zbunjujuć jer ovaj sirup nema okus po kokosu. Naposljetku ne dobiva se od mesa kokosovog oraha već iz cvjetnog nektara kokosove palme. Što znači puno ručnog posla: Dvaput dnevno se pomoćnici žetve penju na palmu kako bi zarezali cvjetove te pokupili sok koji sporo curi. Taj sok se pročišćava i ukuhava. Rezultat je sirup jako tamne boje i slatkoće okusa karamela koja podsjeća na slad. I ovdje je slatkoća jača od slatkoće bijelog šećera: 100 grama može se zamijeniti s 80 grama sirupa kokosovog cvijeta. Za primjerice deserte i pekarske proizvode ili primjerice pikantna jela iz woka.

Rižin sirup
Ovaj sirup ubraja se među naša najstarija sladila te prije svega u Aziji ima dugu povijest. Njegova proizvodnja je jednostavna: riža se melje I kuha te nakon toga slijedi prirodna fermentacija. Enzimi koji sudjeluju u ovom procesu razdvajaju rižin škrob na manje molecule šećera koje imaju sladak okus. Posebnost: gotovo da nema voćnog šećera. Slatkoća zlatnožutog rižinog sirupa slična je slatkoći bijelog šećera. Pritom ima fin okus blage slatkoće s orašastom notom. Rižin sirup se poput meda može koristiti kao namaz za kruh a također je idealan kao dodatak za dizanje jela s kvascem.